Između savršenstva i bezličnosti

Središte ljetnih glazbenih događanja premješta se na festivalska zbivanja koja se glavninom – od Dubrovnika do Zagreba – ne mogu najavljenim skraćenim programom osobito pohvaliti. Štednja i dugogodišnja, zamalo rekordna, recesija kojoj ekonomski veleumnici ne znaju naći lijeka, svakako je i uzrok, ali dobro dođe i kao dobar izgovor.

Lorin Maazel i bečki filarmoničari otvorili su minulu koncertnu sezonu u Zagrebu

Teško je reći i kako će nam nakon nekoliko godina izgledati protekla (centralna) zagrebačka sezona koja još drži već davno ustanovljen „europski“ korak pa se uglavnom nitko nije imao pravoga razloga požaliti. Sezonske rekapitulacije znaju, unatoč propustima, dobro doći za osvježenje. To više što se za poneke događaje, a isto tako i razočaranja, osim za one odlične memorije, bez kalendara ne može točno utvrditi kada su bili. Jesenas, zimus, lani, preklani? No u prosjeku valja reći da zagrebačka ozbiljnoglazbena sezona, uglavnom u Lisinskom, koji se svojedobno, za razliku od trgovačkih centara, gradio kao Skadar, i u Hrvatskom glazbenom zavodu i novopronađenim drugim prostorima, usprkos svim financijskim voljama i nevoljama, još „drži vodu“. Ostaje nada da će tako i ostati sa svim promjenjivim smjerovima vjetrova, ukusa, trendova i svega što se već može smisliti.

Upravo su se mediji ispunili napisima i prilozima o gostovanju Bečke filharmonije u Sarajevu u povodu stote obljetnice početka „stogodišnjeg rata“ 1914. Opet sva uglađena! Užase valjda valja pohraniti u primozak da bismo ih mogli „repetirati“. Sjetiti se treba da je Bečka filharmonija vrlo profesionalno, bez suvišna angažmana, bila gost na početku sezone Zagrebačke filharmonije, negdje lani u rujnu. Je li to bio Maazel ili nije? Savršeno, ali i savršeno bezlično gnjavatorski. Za utjehu služi da je bilo uživo, a ne s „ušminkanih“ snimki. Ako je uzorna Bečka sada takva, valjalo bi zavapiti da nam daju muziku, a ne „plastičnjak“. Bečka filharmonija možda je samo ogledni primjerak općega trenda savršene bezličnosti. Slutilo se to već davno za komemoracijskoga koncerta Herbertu Karajanu u Salzburgu, kada je veliki orkestar svirao bez dirigenta. No izdosađena Bečka filharmonija na velika je vrata trebala ući na početku glazbene sezone 2013/14.

S druge strane zagrebačka sezona ipak drži svoja dva simfonijska orkestra s promjenjivim uspjehom, ali važno je da je ustrajno. Zagrebačka filharmonija još „vapi“ za šefom dirigentom, ma kakav on bio, baš kao i Opera HNK-a za ravnateljem, operna kuća koja revno ispostavlja uredne predstave, kojima treba potražiti pravi razlog. Simfonijski orkestar HRT-a s odlaskom Nikše Bareze čini se, također traži svoju viziju. Glazbenički su se „crvi“ u (opet!) prijelomnim godinama osnažili. Ponajprije u komornim sastavima: Zagrebački solisti shvatili su da ne mogu brljati „kaj god za nas domače“, zamrli Zagrebački festival komorne glazbe nastojao se profilirati ponajviše s gostima i fensi-šmensi-publikom, ciklus Sfumato Zbora HRT-a još igra s važnim i poučnim vokalnim djelima, flautistički su se sastavi razgranali i razigrali, a Syrinx je nagrađen i prenapuhanim Porinom, „neatraktivnih“ i sadržajno kvalitetnih gudačkih kvarteta ima u izobilju, a podalje od svjetla svjetskih scena, u ciklusu Molto cantabile, vlastite snage su u teškoj, možda i najtežoj formi recitala pjevača pokazivali što mogu i umiju. Uspjelo je! Ni rana, stara glazba ne miruje s pomalo ocvalim ciklusom Hrvatskoga baroknog ansambla, a osobito ne miruje s novim sastavima u kojima u prošloj sezoni valja istaknuti Antiphonus. S razrijeđenim praizvedbama i prihvatljivim izvedbama nije nam u prošloj sezoni bilo dosadno ni tako loše kao što bismo se željeli i djelomično imali opravdanja požaliti. Prošle su nas glazbeničke sezone napustili Stjepan Mihaljinec i Miljenko Prohaska, a sa svjetske je dirigentske scene otišao i Claudio Abbado.